уторак, 1. новембар 2016.

Kad ti Divčibare osvoje srce



Kad vam se desi da četiri puta u toku jedne godine odete na ovu lepoticu u srcu Maljena, morate se zapitati da li ste tamo ostavili svoje srce. A ako upijete u sebe miris sva četiri godišnja doba, osvojeni ste za ceo život.

foto Jelena Dilber

 Prvi susret sa Divčibarama nije bio blistav. Došla sam tamo jednog prohladnog maglovitog prolećnog dana. Put je vijugao, a vrh je bio u oblaku. Kada sam stigla, i sama sam upala u maglu. Sve lepote bile su obavijene vlažnim senkama.

foto Jelena Dilber


Tek ujutru ukazala se raskoš  prirode. Sunce je svojom toplinom rasteralo oblake i prosulo svoj sjaj po vrhovima drveća preko kojih se cepala izmaglica. Tog dana prvi put sam otišla u šetnju i zauvek se zaljubila u ovu nenarušenu oazu lepote i svežine.

foto Jelena Dilber



Danima sam istraživala livade prepune šarenih cvetova i žutih i belih narcisa čiji se miris tako opojno mešao sa žuborom potoka Žujana i neumornim kreketanjem žaba.

foto Jelena Dilber

Hodala sam kroz orošenu travu dok su kapljice drhtale na mojim cipelama. Otkrivala sam tajne tihe i još uvek očuvane prirode i stapala se s njom.

foto Jelena Dilber


 Kad je došlo leto, poželela sam ponovo da odem na Divčibare.  Kao da me je nešto vuklo, jedva sam čekala da pređem prugu i počnem da se penjem ka Mionici, a potom lagano uz uspone Maljena, pored pašnjaka i livada na zelenim padinama.

foto Jelena Dilber


Čak i u centru ovog malenog mesta vlada umirujuća tišina. Sa njom se nekako prirodno spaja majušna crkva Svetog Pantelejmona, prijatno hladna u vrelom letnjem danu, u kojoj samo pucketanje sveća narušava mir.

foto Sonja Sofronić


Tada sam prvi put otišla na vidikovac Ljuti Krš i ostala bez daha videvši sa ovog visokog kamenog grebena divnu panoramu naše prelepe Srbije. U nedogled pružao se kanjon čudesne Crne reke koja je vijugala među strmim obroncima planina prekrivenih gustim šumama i u kojoj se ogledalo blistavo letnje sunce. Na horizontu su se ocrtavali Medvednik i Jablanik, a bliže nama padine Bukova. Maljen je ovde najlepši u svojoj veličanstvenoj lepoti.

foto Jelena Dilber


Poželela sam da još više istražim ovu planinu neobične lepote. Sledećeg dana otišla sam na Golubac stazom kroz livade i mirise Divčibara. Na ravnom vrhu pogled puca na sve strane, ka Valjevskim planinama: Povlenu, Maglešu, Medvedniku i Jablaniku, a u daljini se lenjo proteže Cer. Leto je nosilo svoje mirise i zvuke i opijalo sva čula.

izvor: panoramio.com


Tada su se Divčibare još više upile u moje srce. Došla sam im ponovo na jesen. I u kratkim danima blistale su u nijansama crvenih, žutih i smeđih boja drveća koje se sprema za hladne dane.Gledala sam njihovu lepotu sa najpopularnijeg vidikovca Paljba i Srbiju na dlanu kako se rasula sa maljenskim selima dok iznad njih kao da se nadmeću vrhovi Crnog vrha i Kraljevog stola.

foto Jelena Dilber


Sa druge strane kao da ih čuvaju veliki Povlen, tako blizu, da ti se čini da možeš rukom da ga dohvatiš, a pored njega Jablanik i Medvednik. Blistava lepota u tišini u kojoj se zaboravlja da na svetu išta može da bude loše.

foto Jelena Dilber


U tu zlatnu jesen gledala sam lepote Srbije i sa vrha Velika pleć i uživala u obroncima Ravne gore, Suvobora, Ovčara, Kablara i kupastog Subjela. A kad tišina obavije ceo kraj može se čuti čak i šuštanje Crne Kamenice, koja dubi svoj kanjon duboko pod nama.

foto Jelena Dilber


Popela sam se tada na Crni vrh i posmatrala suton jednog novembarskog predvečerja kad su se ljubičaste i purpurne nijanse sunca koje se gasi stapale sa jarkim jesenjim tonovima. I dok je Povlen goreo u požaru sunčevih zraka, daleko na obzorju su se videli obrisi Kopaonika, Zlatibora i Tare. Prizor je bio toliko lep da se urezivao duboko u dušu i ostajao zauvek u mislima.

foto Jelena Dilber


 Poželela sam da vidim Divčibare i u zimu. Onda kad su prekrivene snegom tako belim da od njega suzi oko. Onda kad su grane borova teške i izgledaju kao velike blještave kupe. Onda kad je nebo tako modro da ne možeš da veruješ da ikada na njemu može da bude sivih oblaka. Onda kad je vazduh tako svež da ga osećaš kao melem kad duboko udahneš. Onda kad ponovo dođeš i osećaš da tu počinješ da pripadaš.

foto Đorđe Grujičić


Zato Divčibarama moraš uvek da se vraćaš. Ne samo zato što te opijaju sveži izvori skriveni u tamnim šumama, proplanci obasjani suncem i tople zvezdane noći, već i zato što u ovom miru i spokoju čovek pronađe sebe i oseti koliko je zaista deo prirode i njene lepote.

foto Jelena Dilber









Нема коментара:

Постави коментар