понедељак, 31. октобар 2016.

Planina Tara – dragulj Podrinja

Zaovine Lake / Заовинско језеро
izvor: tara-planina.rs
 Zapadna Srbija puna je prirodnih lepota, od nestvarno lepih predela Mokre Gore,Golije, Divčibara, Povlena,Zlatibora i Zlatara, dubokih kanjona Uvca, Lima, Trešnjice i Drine, prelepe Ovčarsko- kablarske klisure, u kojoj je Zapadna Morava izdubila svoj vijugavi put, pa sve do talasave zelene Mačve i netaknute prirode Azbukovice i Peštera. Ipak, najlepša među njima, obgrljena kanjonom Drine, priljubljena uz kremansku dolinu, Đetinju i Zlatibor, visoko se izdigla planina Tara.

foto Vladan Šćekić

 Najzapadnija od svih starovlaško-raških planina, smestila se tik uz granicu sa Bosnom, od koje je deli brza, nemirna Drina, predivne zelene boje, koja svetluca pod toplim zracima sunca. I nije ona jedina koja kvasi obale ove zelene planine. Tara je izdubljena i kanjonima i klisurama Belog Rzava, Rače i Dervente, koje su svojim tokom napravile mnoge vrtače, uvale i pećine.

foto Aleksandar Markov

 I kada preko Debelog brda pređete i prevoj na vencu Povlena, Jablanika i Medvednika, stižete u Bajinu Baštu, iznad koje se visoko ka nebu uspravila planina Tara.Iz daljine plavičasta, a sad sva u raznim prelivima zelene boje, sve lepša što je bliža. A ispod nje krivuda Drina.

izvor: panoramio.com

 Put vijuga ka Kaluđerskim Barama i pod toplim avgustovskim suncem priroda kao da pred jesen upija tople sunčeve zrake i već lagano žuti, spremajući se za jesen i hladne kiše. A miris svežine i četinara sve je jači.

foto Aleksandar Marković

 Tara, među vilama i brvnarama ugnezdile su se livade i polja puna perunika i gladiola. Ono što je ovde najlepše je bujna priroda i vazduh opojan od mirisa šume. Ipak, da bi se otkrila sva čar ove predivne planine, najlepše je popeti se visoko i uživati u veličanstvenom pogledu u njenim predelima, koje joj je priroda tako velikodušno podarila.

foto Dalibor Delibašić

 Put nastavljamo dalje, jer se Tara prostrla po velikoj površini, a čovek ne bi mogao da odluči koji je njen deo najlepši.Zato se vraćamo pa uz veliki Perućac, nastao pregrađivanjem Drine, uz koga se uzdigla hidroelektrana Bajina Bašta, prolazimo putem, koji pored neboplavog jezera, pruža pogled na kanjon Drine koji ostavlja bez daha.Posred jezera pruža se granica između Srbije, Republike Srpske i Bosne i Hercegovine.

izvor: drina-reka.rs

 U njegovim modrim vodama, pored Tare, ogledaju se i obronci Javora i Zvijezde i puta kojim idemo.

izvor: panoramio.com

On nas vodi do Mitrovca.

foto Nenad Marković

Mitrovac na Tari se nalazi na jednom velikom zelenom proplanku oko koga se zbila gusta stoletna šuma jele, bukve i smrče. U njoj ima i divljih životinja, pa se šetnja uvek preporučuje u grupi.Ovde svežinu uvek pravi povetarac koji je stalno prisutan zbog ruže vetrova koja sa svih strana nosi opojne mirise četinara i paprati, koja proviruje iz šume. Ona se strmo spušta niz padine, tamna i puna hladovine.

tara leptir i cvet tara - planina
izvor: serbia.com

 Livade su nešto najlepše na Mitrovcu, prepune šarenog cveća i leptira, sa slatkim mirisima divljih trava, iznad kojih na suncu lete pčele i ispuštaju ono uspavljujuće brujanje koje lagano bruji između neba i zemlje.

foto Aleksandar Marković

 Ovde se nalazi i Crveni potok, koji se, kad nabuja, preliva preko crvene gline i dobija neobičnu rumenu boju. On nas vodi ka Tepih livadi, specifičnom tresetištu koje nastaje usled nagomilavanja vode koja nema gde da oteče i mahovine koja truljenjem stvara treset. Nekada se moglo hodati po njoj i osećati kako se noge ugibaju kao u mekani tepih.

zaovine vizijadanas
izvor: slavorum.com
                                         
U blizini je i veliko jezero Zaovine, nastalo pregrađivanjem Belog Rzava.Poznato je i po tome što je u zaseoku Đurići Josif Pančić prvi put ugledao omoriku, koja je po njemu nazvana Pančićeva, četinar i živi fosil, preživeo od davnih vremena ledenog doba do današnjih dana.To mesto je obeleženo i nalazi se na brani Lazići.

panciceva_omorika_zaovine
izvor: tripmondo.com
                                            
Ipak,najveću pažnju privlače dva vidikovca, koja nas podsećaju na prirodne čari ove planinske lepotice – Banjska stena i Osluša.

 Banjska stena je najlepši i najpoznatiji vidikovac na Tari. Sa njegove ograde pruža se predivan pogled na modro Perućačko jezero, kanjon Drine i Osat u Bosni, mesto poznato po majstorima graditeljima, po kojima su karakteristične brvnare na Tari dobile ime osaćanke.

Ispod same ograde nekada se nalazilo Banjsko vrelo, po kome je vidikovac i dobio ime. Ovde je voda uvek bila topla, ali je ono potopljeno prilikom izgradnje brane. Pre dva veka ovo točilo, koje je danas obraslo rastinjem, koristilo se za spuštanje i transport balvana do Drine.

Danas je to samo vidikovac, sa koga se pruža pogled koji smiruje i ispunjava. A u toplom avgustovskom danu sunce je tako sjajno, a nebo tako plavo da izgleda kao da leto nikada ne može da prestane. Ali stoletna stabla crnog bora na litici sa svojom tanjirastom krošnjom koju je oblikovao vetar podsećaju nas da ipak postoje i hladni i ledeni dani i da je priroda sve napravila baš onako kako i treba da bude.

vidikovac banjska stena slavorum
izvor: budikoefin.com

    Drugi vidikovac, pomalo u senci prvog je Osluša. Sa klupice i ovde puca pogled na modro nebo i ispod njega dolinu Drine, Bosnu, Bajinu Baštu i zelene padine Povlena. Odavde i paraglajderi mogu obrnuti let i uživati u lepotama krajolika sa samog neba.

vidikovac oslusa tara-planina
izvor: vizijadanas.com

     Ali nije Tara samo turistički deo, sa obeleženim stazama i uređenim odmorištima i paviljonima. Njena divljina je posebno čarobna, baš zbog netaknute prirode koja diše sama za sebe, neopterećena čovekovim koracima. Zato treba krenuti dalje na zapad, ka delu planine koji se zove Crni vrh, ka granici sa Bosnom.
Preko uskog kanjona Dervente i sela Rastišta stiže se do poslednjeg carstva medveda u Srbiji, razmeđa grebena Predov krst.

Najlepša tačka ovog kraja je vidikovac Bilješka stena, smešten na samoj ivici kanjona. Pogled sa njega je zastrašujuć i fascinantan i ostaje duboko urezan u sećanje. Krivina Perućačkog jezera i kanjon i klisura Drine izgledaju tako daleko na zemlji da se stiče utisak kao da onaj koji gleda, to čini sa samog neba. A tamo u daljini, u izmaglici letnjeg dana, nazire se izvorište potoka Nevelj, koji pravi kanjon Grlca, dolinu koja u kasno proleće bude sva šarena od raznobojnih božura i u krševitoj Bosni izvor Zelenog Jadra. A blizu, tik uz onoga koji gleda, stoji Pančićeva omorika, tanka i vitka sred očuvane i veličanstvene prirode. Takođe, u blizini je i kućica korišćena za snimanje filma »Ptice koje ne polete«.

vidikovac biljeska stena tripmondo
izvor: tara-planina.rs

   Ostaje nam tako da kao sa vrha sveta gledamo ispod sebe šume bora, jasike, javora, breze i stoletnih četinara, zelene nijanse koje se strmoglavljuju niz padine do modrih pruga reke u dubini, plavetnilo beskrajnog neba sa koga blista jarko sunce i da budemo srećni što smo deo veličanstvene prirode i baš ovde, baš na ovom mestu, gde se sve stapa u neosetno treperenje sklada i mira.                                                                                 
predov  krs veliki stolac u magli tara-planina
izvor: tara-planina.com

Obalama ćudljive lepotice Morave

mora

Kada se među poljima, livadama i njivama spoje Južna i Zapadna Morava, nastane najveća reka naše Srbije. Žućkasta od peska i zemlje, kod Stalaća Morava lagano počinje da teče na sever. Kao da zna da je čeka dalek put pa nikud ne žuri.

Tek što se zaplavi i uz talasiće koji je nabiraju uzme svoj zamah, čeka je Kalenićka reka kod Varvarina. Rečica koja leti presahne od žege, a zimi nabuja od juhorskih snegova, donosi dah Levča i mirise manastira Kalenića, pored koga protiče. Ispod starog varvarinskog hotela »Plaža«, nekada sjajnog i belog, stapa se sa Moravom i zajedno, ispod novog mosta, uz obalu punu jasenova, vrba i platana, dok pamti stari gvozdeni most, srušen tokom bombardovanja 1999, tiho nastavlja dalje.

Kroz plodni Temnić dubi lepotica Morava svoje široko korito, pored plodnih njiva, kroz visoku pšenicu, kukuruz i suncokret, u odsjaju sunca koje svetluca po njenoj površini. A kad padne veče, pa zamiriše bostan iz okolnih polja i jabuke i šljive sa otežalih grana, sve se zacrni, a ostane samo njeno žuborenje.

morava

I sve tako do Crnice, male reke koja sa šumovitog Kučaja grabi ka Moravi da joj donese svoje vode i u zagrljaju nastave dalje. I kad sa puta gledate, ne možete da je vidite. Sve je tako ravno da njene obale naslućujete samo po treperavim jasikama i hrastovima, čije se grane povijaju nad vetrom iznad reke.

Uz tihi šum reka stiže do Ćuprije. U tom gradu mostova, u podnožju Kučajskih planina i srcu Pomoravlja Morava se stapa sa Ravanicom i nastavlja na sever sve jača i bujnija.

morav1

Dok plava lepotica putuje mirno i nosi ribare u svojim čamcima, pridružuje joj se Belica sa crnovrškim hladnim vodama i obala se tada sužava i Morava je snažno dubi kroz granitne stene. Tada teče sve brže kroz uske obronke i jače huči kroz Bagrdansku klisuru.

Čim ostavi tesne obale i ponovo se razmahne u svojoj širini, njenim plavim vodama će joj se kod Miljkovog manastira pridružiti Lepenica, a kod Svilajnca i Resava, koja se i sama lenjo stapa sa modrim vodama kada se umori u svojim klisurama na padinama Beljanice.

Tada Morava počinje da krivuda kroz bujnu i zelenu Šumadiju, da pravi meandre i rukavce, da posle poplava ćudljivo menja svoje puteve i za sobom ostavlja moravišta, prava mala jezera.

morava meandri

I sve tako lagano, mirno, polako, kroz voćnjake i livade, polja i šumovite obale, levo pa desno, koliko joj treba da protegne svoje talase i svoje mirne vode. I sve tako do svog ušća. Ali i pre njega će napraviti veliki rukavac, krivudati i račvati se na dva dela. Jedan će se stopiti sa rečicom Jezavom, a drugi sa Raljom, da bi se na kraju svog ćudljivog puta napokon smirila i između Smederava i Kostolca uronila u modri veliki Dunav.

morava usce u dunav

I nije tu kraj ćudima Morave. Ume ona da poplavi svoja sela i gradove, polja i livade, a onda da im opet udahne život i da najbogatije plodove. Ume da bude nemirna i siva kad njenom dolinom zaduva hladni moravac sa severa, a opet pitoma i blaga kad je leti sunce pomiluje svojim zracima.

Ali, i ona, kao i život, protiče lagano i sa sobom nosi i dobro i zlo, stopljena sa prirodom i njenim ćudima. I sa ljudima, koji se pokraj nje rađaju i umiru, ali uvek ostaju uz nju, s ljubavlju i strahopoštovanjem.


morava1

P.S. Sve slike su sa interneta, sa Foruma na vodi, SAB travela

недеља, 30. октобар 2016.

Sirogojno – selo minulih vekova




Kad sa Ibarske prođete pored Užica i krenete uz veliki uspon sa koga se pruža prelep pogled na ovaj brdoviti grad, tvrđavu na grebenu i Đetinju koja duboko dole vijuga, popeli ste se na Zlatibor, našu najpopularniju planinu. Kažem najpopularniju jer je pristupačna svačijem džepu.

foto Jelena Dilber


 A ta pristupačnost donela je mnogo ljudi, mnogo kuća, zgrada, hotela i napravila čitav jedan grad. A odnela joj je svežinu letnjih noći, miris zemlje i osušene trave i onaj prepoznatljiv planinski mir.

foto Jelena Dilber


 Pamtim Zlatibor kad sam bila dete i jednu kućicu u koju sam odlazila zimi. Iza nje se nalazila blaga padina i potok u dnu, a ako ga pređete, peli biste se uzbrdo ka gustoj borovoj šumi. Kad napada sneg sve bi se pretvorilo u beli svetlucavi preliv kao od šećera, samo bi tanka pruga naslućivala potočić koji vijuga. Bili su to hladni dani od čijeg se oštrog vazduha zarumene obrazi, zasvetle oči, a uveče padate u san opijeni od svežine. Danas je potočić put kojim autobusi i automobili dolaze do zlatiborske autobuske stanice, šume više nema, a kućica je napuštena i preko nje leži velika slomljena borova grana.

foto Jelena Dilber



 Zato, ako poželite da dotaknete pravu prirodu i planinski dah, moraćete da zavirite u druge krajeve ove raskošne planine. Možda da se popnete na Tornik i sa njega uživate u planinama na horizontu: Tari, Jahorini, pa sve do Durmitora, u plavetnilu Ribničkog jezera, zlatiborskim vrhovima, padinama i selima.

foto Jelena Dilber

Da obiđete Stopića pećinu i ponor Trnavskog potoka ili se divite veličanstvenom huku vodopada Gostilje.

foto Jelena Dilber


Ipak, ako želite da osetite pravi dah planine i života naših predaka na njoj, zavirite u Sirogojno, živopisno selo u čijem muzeju kao da je vreme stalo.

foto Jelena Dilber


Već dok mu prilazite, imate utisak kao da ste vremeplovom doplovili u neke prošle vekove. Ovičen drvećem i opasan starinskim tarabama, krije se muzej “Staro selo”. Na blagim padinama smestile su se brvnare, a svaka od njih izgleda baš onako kao pre sto i više godina, a svaki predmet kao da priča poneku priču.

foto Jelena Dilber


Tu su kućice sa krovom od šindre, u kojima se nekada živelo, rađalo, volelo i umiralo. Na njihovim zemljanim podovima porodice bi se svakoga dana okupljale oko ognjišta, tada se dogovaralo, obedovalo iz drvenih posuda, a o praznicima slavilo. U vajatima se čuvala devojačka sprema u velikim kovčezima koji i danas postoje, tu su živeli i mladi odmah po venčanju, a kad dobiju novorođenče, od zlih sila čuvao bi ga krst na krovu.

foto Jelena Dilber


Da život nije bio lak i da se mnogo radilo svedoče mnogobrojne brvnare uz kuću u kojoj se živelo. Tu je mlekara u kojoj se čuvalo mleko, pekara u kojoj se pekao hleb, ambar u kome se čuvalo žito i kukuruz, uljanik u kome su se čuvale košnice, trap za čuvanje povrća, kačara sa kazanom za pečenje rakije, brvnare za sušenje duvana i šljiva i staje, jagnjičari i svinjci.

foto Jelena Dilber


 Da su naši stari verovali u zle sile i uroke i trudili se da se od nečastivog i sačuvaju, govore biljke čuvarkuće na krovovima brvnara. One su služile da porodicu štite od bolesti, groma i veštica. U mlekari i danas postoje okićene posude koje su služile da se baš u njima pomuze prvo mleko na Đurđevdan. Tako su se čuvali od zla i uroka,a ono je bilo posebno važno i davalo se deci da budu zdrava. Zanimljiva je i priča o ubijanju petla na Božić, Svetog Iliju ili važne dane u poljskim radovima. To je bila žrtva posvećena Dabogu, slovenskom bogu koji zemlji daje život jer donosi kišu i sunčevu svetlost.

foto Jelena Dilber


Kad izađete iz ovih brvnara, zapahne vas miris čistog i toplog vazduha i gledajući livade i slušajući mukanje krava u daljini, prosto možete da zamislite kako je nekada bilo. A pogotovo kad vidite stvari iz radionica u kojima se stari zanati čuvaju od zaborava: izrezbarene stolice i drvene predmete koje pravi drvodelja, pletene korpe koje pravi korpar, glinene tepsije, ibrike i lonce koje pravi grnčar, gruba sukna koja za čakšire pravi abadžija, narodne nošnje koje šije terzija i opanke koje svojim vrednim rukama pravi opančar.

foto Jelena Dilber


 Na kraju vas čeka mala učionica, baš u kakvoj se nekada davno učilo, sa starinskim skamijama, tablom, velikom računaljkom, tablicama sa pisaljkom i velikom kartom Srbije iz vremena kad se oslobađala od Turaka.

I sve vas mami da dotaknete i poželite da se nađete u nekim prohujalim vremenima. I tako bi rado sa sobom poneli sva šarena licidarska srca sa malenim ogledalcima, pletene pastirske torbice, debele džempere i prsluke. I tako bi rado u sebi sačuvali ukus jela spremljenih “po starinski”: pite od heljde i koprive, čuvenog zlatiborskog kajmaka u lepinji, kao i miris čaja od zlatiborskih trava i crne kafe sa ratlukom.

foto Jelena Dilber


Ali, ipak morate da odete i kao da iz prirode kroz jedna velika vrata odete u grad, sa cvetne livade na asfalt, sa mirisnih polja u vrele ulice. Ali znate da tamo negde postoji jedan ćošak sveta u kome je sve kao nekad, spojen sa prirodom, isprepletan sa njenim darovima i da u njemu uvek možete da dišete duboko i zatvorite oči dok vas sunčevi zraci i daleki zvuci pastirske svirale miluju po licu…

foto Jelena Dilber

Vido – nad plavim odrom srpskih ratnika


foto Jelena Dilber

Ako se ikada nađete na prelepom grčkom ostrvu Krfu, prepunom starih maslinjaka i mestu na kome se plavetno Jonsko more šušteći stapa sa njegovim obalama, ne smete propustiti da obiđete sve ono što predstavlja naše korene i večnu slavu.
foto Jelena Dilber

 Lutajući kroz krivudave popločane uličice Krfa, istražujući taverne i kupujući suvenire po šarenim tezgama na Spjanadi, naići ćete na jednu malu ulicu u kojoj se vijori srpska zastava.
foto Jelena Dilber
 Ako ste pronašli smeštaj u kome ste okruženi strancima, poznati jezik zazvučaće kao najlepša melodija. Na tom parčetu starog grada osetićete da ste svoj na svome. A tu je i  muzej posvećen stradalim vojnicima u Prvom svetskom ratu. Zovu ga Srpska kuća i u njoj imate utisak kao da ste se načas ponovo našli kod kuće, baš kako joj ime i kaže.
foto Jelena Dilber

 Hodajući kroz prostorije zastrte tamnocrvenim baršunom kao da se vraćate čitav vek unazad. Sa zidova vas gledaju fotografije vojnika i naroda iznemoglih od povlačenja preko Albanije. Ovde ćete imati utisak kao da ste i sami deo golgote kroz koju je prošao srpski narod tokom odbrane Srbije 1915, teških albanskih dana i dolaska na Krf 1916.
foto Jelena Dilber

Tu su i uniforme tadašnjih oficira, generala, pa i kraljevska i najviših crkvenih velikodostojnika toga doba. Puške, bombe, odlikovanja, pisma, knjige, lekovi i medicinska oprema – isečci života iz najstrašnijih godina dvadesetog veka.
foto Jelena Dilber

 Na posebnom mestu srpske gusle napravljene od vojničkog šlema.
foto Jelena Dilber


 Tu je i slika malog jedanaestogodišnjeg dečaka, Momčila Gavrića, najmlađeg vojnika srpske vojske u opancima sa šajkačom na glavi.
foto Jelena Dilber


 Iako je tuga ono što njaviše promiče kroz tišinu ove kuće, osećate kako vam srce treperi. Osećate ponos što ste potomak ovakvih hrabrih ljudi.
foto Jelena Dilber


 Onda poželite da vidite i mesto njihovog stradanja. Da vidite tu obalu sa koje su u dubokom plavetnilu pronašli večni mir. Da vidite ostrvo na kome je bila srpska bolnica, u kojoj je prvih dana umiralo i do trista vojnika dnevno. Da odete i odate im poštu.
foto Jelena Dilber


Brodićem na kome se čuje samo srpski brzo ćete stići od krfske luke do ostrvca Vida. Već dok se primičete preko talasa koje brod odlučno seče, vidite splet zelenila starih borova i beline kamena.
foto Jelena Dilber

Negostoljubiva priroda je dočekala izmučene i bolesne mlade vojnike. Nije ni čudo što ovo ostrvo Grci zovu Ostrvo zmija, ono zaista izgleda kao da na njemu samo one mogu da opstanu.
foto Jelena Dilber


Izlazimo u maloj uvali u kojoj talasi tiho zapljuskuju stene. Kao da je i sama priroda ovde utišana i poštuje bol koji nikada ne prestaje.
foto Jelena Dilber

  Stazom idemo pored obale i sve oko nas je mirno, samo zrikavci na jakom suncu puštaju zvuke sa svojih krila, a sasušene iglice i šišarke padaju sa borova.
foto Jelena Dilber

 Beo kamen usijan od svetlosti i stene izlokane od slanog mora vode nas do zaliva u kome more ima tako jarko plavu boju koja se stapa sa belinom velikog mauzoleja koji se ponosno diže iznad njega.
foto Jelena Dilber



 I ne možete da na ovom mestu ne mislite o jaucima i suzama, o skoro deset hiljada vojnika koji su naglo prekinuli svoje mlade živote i pronašli stravičnu smrt daleko od kuće, na hladnom kamenu, ispod kišnih oblaka. U mauzoleju, podignutom u osvit novog rata, 1938, nalaze se imena sahranjenih, ali i nepoznatih vojnika, pa izgleda kao da su i beli zidovi zanemeli od ove velike patnje.
foto Jelena Dilber



 Na ulazu je velika Albanska spomenica i grb Kraljevine Jugoslavije. Oni čuvaju večnu slavu stradalih srpskih mučenika.
foto Jelena Dilber

 Iza mauzoleja nalazi se veliki kameni krst posvećen stradalim pripadnicima Kraljevske mornarice da još jednom podseti na večnu tugu koja se nadvija nad ovim ostrvom.
foto Jelena Dilber

Od mauzoleja stepenice krivudaju do obale. Na pola puta je mala terasa sa pločom u koju su uklesani stihovi “Plave grobnice” Milutina Bojića. Iznad modrog mora ona svedoči o dušama onih koji počivaju u njegovim dubinama.
foto Jelena Dilber


  Ako nastavite dalje, doći ćete do same vode, tople od sunca koja šumi u tišini ovog smrću obojenog ostrva. I zamišljate te čamce koja nose tela daleko od obale, jer za njih više nema mesta u napaćenoj zemlji i traže novo mesto na kome će pronaći svoj mir. I tužni ste, ali sa nekim čudnim bolom u sebi od koga kao da je satkano vaše srce i tu stoji oduvek, samo je sad dobilo svoj pravi oblik. I znate da je to otud jer pripadate onima koji uvek daju žrtve, a vi od sebe ne možete nikada da pobegnete, čak i ako želite.
foto Jelena Dilber

 Stojite na toj obali dok more blago zapljuskuje kamen i tako neobično svetluca pod toplim sunčevim zracima. Osećate se kao hodočasnik i kao da se stapate sa dušama koje su tu, tako blizu iako su čitav vek daleko od vas. I tada spoznajete da čovek potiče od prirode, ali se u nju i vraća, bilo u zemlju, kamen ili more jer je deo nje i ona ga uvek vuče sebi. Tako je i ovde, i tela i duše zauvek spavaju na jastuku od plavih dubina…
foto Jelena Dilber