недеља, 30. октобар 2016.

Sirogojno – selo minulih vekova




Kad sa Ibarske prođete pored Užica i krenete uz veliki uspon sa koga se pruža prelep pogled na ovaj brdoviti grad, tvrđavu na grebenu i Đetinju koja duboko dole vijuga, popeli ste se na Zlatibor, našu najpopularniju planinu. Kažem najpopularniju jer je pristupačna svačijem džepu.

foto Jelena Dilber


 A ta pristupačnost donela je mnogo ljudi, mnogo kuća, zgrada, hotela i napravila čitav jedan grad. A odnela joj je svežinu letnjih noći, miris zemlje i osušene trave i onaj prepoznatljiv planinski mir.

foto Jelena Dilber


 Pamtim Zlatibor kad sam bila dete i jednu kućicu u koju sam odlazila zimi. Iza nje se nalazila blaga padina i potok u dnu, a ako ga pređete, peli biste se uzbrdo ka gustoj borovoj šumi. Kad napada sneg sve bi se pretvorilo u beli svetlucavi preliv kao od šećera, samo bi tanka pruga naslućivala potočić koji vijuga. Bili su to hladni dani od čijeg se oštrog vazduha zarumene obrazi, zasvetle oči, a uveče padate u san opijeni od svežine. Danas je potočić put kojim autobusi i automobili dolaze do zlatiborske autobuske stanice, šume više nema, a kućica je napuštena i preko nje leži velika slomljena borova grana.

foto Jelena Dilber



 Zato, ako poželite da dotaknete pravu prirodu i planinski dah, moraćete da zavirite u druge krajeve ove raskošne planine. Možda da se popnete na Tornik i sa njega uživate u planinama na horizontu: Tari, Jahorini, pa sve do Durmitora, u plavetnilu Ribničkog jezera, zlatiborskim vrhovima, padinama i selima.

foto Jelena Dilber

Da obiđete Stopića pećinu i ponor Trnavskog potoka ili se divite veličanstvenom huku vodopada Gostilje.

foto Jelena Dilber


Ipak, ako želite da osetite pravi dah planine i života naših predaka na njoj, zavirite u Sirogojno, živopisno selo u čijem muzeju kao da je vreme stalo.

foto Jelena Dilber


Već dok mu prilazite, imate utisak kao da ste vremeplovom doplovili u neke prošle vekove. Ovičen drvećem i opasan starinskim tarabama, krije se muzej “Staro selo”. Na blagim padinama smestile su se brvnare, a svaka od njih izgleda baš onako kao pre sto i više godina, a svaki predmet kao da priča poneku priču.

foto Jelena Dilber


Tu su kućice sa krovom od šindre, u kojima se nekada živelo, rađalo, volelo i umiralo. Na njihovim zemljanim podovima porodice bi se svakoga dana okupljale oko ognjišta, tada se dogovaralo, obedovalo iz drvenih posuda, a o praznicima slavilo. U vajatima se čuvala devojačka sprema u velikim kovčezima koji i danas postoje, tu su živeli i mladi odmah po venčanju, a kad dobiju novorođenče, od zlih sila čuvao bi ga krst na krovu.

foto Jelena Dilber


Da život nije bio lak i da se mnogo radilo svedoče mnogobrojne brvnare uz kuću u kojoj se živelo. Tu je mlekara u kojoj se čuvalo mleko, pekara u kojoj se pekao hleb, ambar u kome se čuvalo žito i kukuruz, uljanik u kome su se čuvale košnice, trap za čuvanje povrća, kačara sa kazanom za pečenje rakije, brvnare za sušenje duvana i šljiva i staje, jagnjičari i svinjci.

foto Jelena Dilber


 Da su naši stari verovali u zle sile i uroke i trudili se da se od nečastivog i sačuvaju, govore biljke čuvarkuće na krovovima brvnara. One su služile da porodicu štite od bolesti, groma i veštica. U mlekari i danas postoje okićene posude koje su služile da se baš u njima pomuze prvo mleko na Đurđevdan. Tako su se čuvali od zla i uroka,a ono je bilo posebno važno i davalo se deci da budu zdrava. Zanimljiva je i priča o ubijanju petla na Božić, Svetog Iliju ili važne dane u poljskim radovima. To je bila žrtva posvećena Dabogu, slovenskom bogu koji zemlji daje život jer donosi kišu i sunčevu svetlost.

foto Jelena Dilber


Kad izađete iz ovih brvnara, zapahne vas miris čistog i toplog vazduha i gledajući livade i slušajući mukanje krava u daljini, prosto možete da zamislite kako je nekada bilo. A pogotovo kad vidite stvari iz radionica u kojima se stari zanati čuvaju od zaborava: izrezbarene stolice i drvene predmete koje pravi drvodelja, pletene korpe koje pravi korpar, glinene tepsije, ibrike i lonce koje pravi grnčar, gruba sukna koja za čakšire pravi abadžija, narodne nošnje koje šije terzija i opanke koje svojim vrednim rukama pravi opančar.

foto Jelena Dilber


 Na kraju vas čeka mala učionica, baš u kakvoj se nekada davno učilo, sa starinskim skamijama, tablom, velikom računaljkom, tablicama sa pisaljkom i velikom kartom Srbije iz vremena kad se oslobađala od Turaka.

I sve vas mami da dotaknete i poželite da se nađete u nekim prohujalim vremenima. I tako bi rado sa sobom poneli sva šarena licidarska srca sa malenim ogledalcima, pletene pastirske torbice, debele džempere i prsluke. I tako bi rado u sebi sačuvali ukus jela spremljenih “po starinski”: pite od heljde i koprive, čuvenog zlatiborskog kajmaka u lepinji, kao i miris čaja od zlatiborskih trava i crne kafe sa ratlukom.

foto Jelena Dilber


Ali, ipak morate da odete i kao da iz prirode kroz jedna velika vrata odete u grad, sa cvetne livade na asfalt, sa mirisnih polja u vrele ulice. Ali znate da tamo negde postoji jedan ćošak sveta u kome je sve kao nekad, spojen sa prirodom, isprepletan sa njenim darovima i da u njemu uvek možete da dišete duboko i zatvorite oči dok vas sunčevi zraci i daleki zvuci pastirske svirale miluju po licu…

foto Jelena Dilber

Нема коментара:

Постави коментар